«Ja ździŭleny hetaj absalutnaj zakachanaściu ŭ vajnu. Byccam havorka idzie nie pra rasijski narod, nie pra honar, nie pra žyćcio, a pra ŭdzieł u niejkaj hulni. My zhulali ŭ Alimpijskija hulni, atrymałasia dobra, heta niejkaje apjanieńnie, jak niejkaja narkatyčnaja zaraza, byccam my naździajśniali ŭsiakich roznych złačynstvaŭ, i nam heta spadabałasia, i nam užo ničoha nie strašna. U dadzienaj situacyi treba iści na mirnaje ŭrehulavańnie kanfliktu. Davajcie zaprosim kiraŭnictva Ukrainy siudy, zładzim sumiesnuju adkrytuju naradu, pakažam jaje pa telebačańni ŭ dźviuch dziaržavach — u Rasii i Ukrainie. Abmiarkujem usie pytańni, patłumačym adno adnamu pazicyi. My nie adzin narod z ukraincami, my roznyja. U nas unutrana roznyja kultury. Niezdarma ŭkraincy zaŭsiody chacieli žyć asobnaj dziaržavaj. Tak, my blizkija, u nas jość šmat padobnaha, ale heta nie aznačaje, što my adzin narod. Heta zusim nie tak. My roznyja, i nam hetuju roznaść treba pavažać i šanavać. Mnie zdajecca, što niejkaje strašnaje zaćmieńnie najšło na mnohich ruskich ludziej. A heta aznačaje, što ŭsie tyja prablemy, usie tyja hrachi naroda, jakija byli ździejśnienyja ŭ stalinski čas, tyja strašnyja represii, niedazvolenyja i niepakajanyja hrachi, usio heta ŭspłyło na pavierchniu i pačynajecca znoŭ.
…Ukraina ŭsio roŭna vyžyvie i budzie toj dziaržavaj, jakoj jana chacieła być. A my naniasiem pa našaj krainie absalutna dehradavalny ŭdar».